Ložišća / Velo selo na otoku Braču

Otok Brač obišla sam uzduž i poprijeko. Toliko toga donosi turistu osim klasičnog provoda. Bol sa poznatom plažom Zlatni rat, Vidova gora - najviši vrh hrvatskih otoka s pogledom na dalmatinske otoke, Pustinja Blaca, Škrip sa Muzejom otoka Brača, Pučišća sa znamenitom Klesarskom školom, Nerežišća, Ložišća … Zastala sam i u Ložišćima da snimim znameniti zvonik a onda sam spoznala koliko to mjesto odiše povijesnim bogatstvom. Dom kulture, palača na uzvisini, zanimljiva kuća koja oko prozora i ulaznih vrata ima urezane reljefe, župna crkva sv. Ivana i Pavla, zadružni dućan (istina zatvoren)... Župna crkva sv. Ivana i Pavla sagrađena je 1820.

Zvonik iz druge polovice 19. stoljeća djelo je kipara Ivana Rendića kojim se on htio odužiti doktoru Mihovilu Nazoru koji ga je pomagao na naukama u Veneciji. Priča kaže kako je Rendić pokazao tri nacrta za zvonik od kojih je jedan bio posebno bogat. Mještani su odabrali baš njega. Rendić im je na to odgovorio:"Ovaj zvonik vi niti možete napraviti, niti ga možete platiti. Ovo je za Veneciju!". Mještani su sudjelovali u gradnji zvonika. Za materijal su se zadužili kod istog Mihovila Nazora s tim da mu dug odrade i vrate u vinu i maslinovom ulju.

Ložišća su imala svestranog listonošu / poštara. Franu Pavlova. Frane Pavlov bio je izučeni brijač a kasnije i poštar. Njegova brijačnica / konoba bilo je mjesto svakodnevnog susreta Ložišćana. Organizirao je i amatersko glumačko društvo u kojem je bio i režiser, scenarist i glumac. Bio je dugogodišnji predsjednik društva "Hrvatska pučka prosvjeta". Njegove slike i reljefi u kamenu imaju sentimentalnu i dokumentarnu vrijednost a govore o važnim događajima iz života Ložišćana. Zanimljivo je da je svoje reljefe zarezivao svojim brijačkim britvama, rašpama, malim čekićima i po tome je jedinstven.

Ložišćani su bili udruženi u zadružnu blagajnu i tako su se međusobno pomagali. Zadružna blagajna osnovala je dućan, čitaonicu, amatersko glumačko društvo, đački fond, Uljarsku zadrugu, mlinove za žito ....

Palača na uzvisini pripadala je obitelji Nazor koja je došla iz Poljica na Brač. Bavili su se kotlarskim zanatom. Obogatili su se kupujući od seljaka grožđani drop i od njega pekući rakiju. Bogatstvo su proširili kupnjom brodova i zemlje. Brodovima su plovili po Italiji, Grčkoj, Albaniji, Africi i tamo su kupovali hranu koju su na Braču prodavali. Bogatstvo se širilo i tako što su uzimali zemlju kada seljeni nebi podmirili račune za kupljenu robu. Za vrijeme života pjesnika Vladimira Nazora obitelj je već osiromašila pod udarcima filoksere, agrarne reforme ... Danas Ložišćani održavaju tradicionalne pučke pobožnosti i ložiški govor. Uistinu valja zastati i otkriti.

Klesarska škola na otoku Braču - očuvanje tradicije starih zanata

Klesarska škola u Pušićima na otoku Braču jedina je specijalizirana klesarska škola u Hrvatskoj. Osnovana je 1909. godine. U njoj se školuju kako djeca iz Dalmacije tako i iz drugih županija lijepe naše i tako se uspješno nastavlja i unapređuje ovaj stari zanat. U sastavu škole je i đački dom. 

Učenički radovi izlažu se na izložbama u Hrvatskoj na sajmovima obrta ali i u Italiji i Njemačkoj. 

Ako Vas put dovede na Brač svakako posjetite i klesarsku školu. 

Radionica sa radovima je otvorena za posjetitelje.

Međunarodni dječji festival 60.-ti puta u Šibeniku

„Preko sedam mora, preko gora svih,
tamo gdje je zora i gdje traju sni.

Zdravo maleni, zdravo svi,

mali drugovi, djeco svijeta.
Zdravo maleni, zdravo svi,
nek’ ste sretni svi tisuć' ljeta.

Nek’ pjesma ta svu djecu združi,

jer sad je čas, daj ruku pruži.

Zdravo maleni, zdravo svi,

mali drugovi, djeco svijeta.
Zdravo maleni, zdravo svi,
nek’ ste sretni svi tisuć' ljeta.

Svatko ima druga, imaj ga i ti,

s istoka i s juga i sa strana svih.

Zdravo maleni, zdravo svi,

mali drugovi, djeco svijeta.
Zdravo maleni, zdravo svi,
nek’ ste sretni svi tisuć' ljeta.“

Pjesmom „Zdravo maleni“ Arsena Dedića 20.- og lipnja 2020. svojevrsni zaštitni znak Šibenika Međunarodni dječji festival pali svoja svijetla pozornica po šestdeseti puta!

Šibenik je za festivalskih dana mjesto uzbudljivog susreta pjesnika i djece, otvorena kinodvorana na starim goričkim skalinama, učionica novinarstva, kiparstva, stripa, filmskog i video snimanja, arhitekture i graditeljstva, pjesništva, slikarstva, dizajna, informatičkog oblikovanja, lutkarstva, glazbe i pokreta.

Nema mi ljepšeg nego, u festivalsko vrijeme, zastati u nekoj od šibenskih uličica i osluškivati žamor djece koja se druže i stvaraju u brojnim radionicama.

Sva ta čarolija dječjeg stvaralaštva po šestdeseti puta unijeti će posebnu atmosferu i šušur u najstariji samorodni hrvatski grad na Jadranu koji je 28.8.1895. postao prvi grad na svijetu s javnom rasvjetom na izmjeničnu struju, grad čije je kazalište šesto kazalište na svijetu u koje je uvedena električna energija … grad koji nam je poznat po Petru Krešimiru IV., Jurju Dalmatincu, Nikoli Firentincu, katedrali sv. Jakova, Gradskoj vijećnici .... klapi Maslina, Arsenu, Vici, Miši, Brešanima, Draženu i Aci, Špiri, Nalisu .... u grad Šibenik.

Posjetite Šibenik!

Uživajte sa svojim najmlađima u sreći i radosti što donosi ovaj festival!

Ljekoviti pekmez - pekmez od aronije

Jedna sam od onih osoba koje muku muće sa krvnom slikom. U zadnjih nekoliko godina mnogi pričaju o ljekovitim svojstvima aronije. Jača imunitet, dobro djeluje na cirkulaciju, snižava krvni tlak, drži kolesterol pod kontrolom ....

Na tragu svih ovih blagodati koje pruža aronija moja je majka u svom vrtu zasadila četiri grma aronije. Veliki dio uroda meni je dala.
O aroniji mogu reći da pruža potpuno drugačiji okus od ostalog bobičastog voća. Trpkija je.
Bobice aronije jela sam svježe, ali su mi draže kao jedan od sastojaka smoothia ili pekmeza.

Za smoothi koristim slijedeće sastojke:
10 bobica aronije
1 jabuku
1 bananu
  ½ žličice meda
 ½ šalice mlijeka
½ žličice chia sjemenki

Poželjela sam aroniju iskoristiti za pekmez. Da ju ne koristim samo za smoothie. Nedjeljno je prijepodne a čarolija mirisa dok se pekmez kuhao ne može se prepričati.
Svi mamini savjet prolazili su mi glavom i ... rezultat je fantastičan okus pekmeza od aronije.

Recept je sasvim jednostavan:

1 kg aronije

 ½ kg šećera

sok od jednog limuna

2 vanilin šećera

malo cimeta

Sve navedene sastojke valja promješati i kuhati na laganoj vatri pola sata. Potom se masa štapnim mikserom usitni i kuha slijedećih pola sata. Gotovi pekmez valja uliti u vruće sterilizirane staklenke. Staklenke sam sterilizirala na 150 stupnjeva Celzijusa cca 10 minuta. Kuhani se pekmez mora postepeno hladiti pa sam staklenke umotala u deku.

P.S. Kao što sam navela aronija je trpka pa bi moj savjet bio da se osim gore navedenih sastojaka doda ribizl ili jabuke ili šljive. Po ukusu.

Dobar tek!

U životu je važan poticaj – Povratak čitanju dječjih knjiga

Moja se kćer našla u ulozi pripovjedača događaja iz djetinjstva. Njena ju je kćer molila da joj priča kako je to bilo kada je ona bila mala. Ne sjećam se baš puno toga! – jadala mi se moja kćer i molila za pomoć. Dobila sam zadatak da joj pošaljem što više fotografija iz djetinjstva.

I tako je krenulo.

Otvarala sam albume, slikala fotografije, slala ih i prisjećala se. More uspomena! Bezbroj dogodovština! Fotografija s mog petog rođendana sjetila me na poklon roditelja. Bile su to četiri knjige Čudesni svjetovi Walta Disneya kupljene u NAMI na Kvaternikovom trgu. Tada je Odjel sa knjigama bio odmah desno od glavnog ulaza.

Ne znam kakav je danas u vrtićima običaj ali u moje vrijeme su tete čitale knjige pred spavanje. Iz tog se vremena sjećam Čudnovatih zgoda šegrta Hlapića.

Mama mi je čitala bajke Hansa Christiana Andersena Ružno pače, Kraljevna na zrnu graška, Djevojčica sa šibicama. Ova zadnja priča je izazvala tolike suze. Gorke!

Po šumi, širom, bez staze, puta, Ježurka Ježić svaki dan luta. Lovom se bavi, često ga vide, s trista kopalja na juriš ide. I vuk, i medo, pa čak i – ovca, poznaju ježa, slavnoga lovca. E, eee! Ježeva je to kućica. Bila mi je to prva lektira.

Da upitaš bilo koga
u mom kraju,
Zelengaju:
- Tko sve radi naopačke,
tko iz pračke gađa mačke,
tko preskače preko zida,
tko lastina gnijezda skida,
tko kokoši za rep vuče,
tko se s djecom stalno tuče,
spreman da u svađi plane
ko ugarak?

Odgovor će uvijek biti:
- Grga Čvarak.

U nižim razredima osnovne škole omiljeni mi je autor bio Erich Kastner. Autor je nezaboravnih romana koji su mi raspirivali dječju maštu. Čovječuljak i malena, Emil i detektivi, Tonček i Točkica... Slučaj je htio da moja kćer danas živi u blizini Puta Erich Kastnera!

Prisjećam se i romana Williama Saroyana Mama, volim te. Da, željela sam biti glavna junakinja.

Tavan moje baka i djeda imao je nekoliko čarobnih kutija u kojima su bile knjige. Uvijek sam se pitala kako netko tko voli čitati ima knjige na tavanu. Kasnije su mi objasnili da tako knjige „ne dobiju noge“. Dok su knjige stajale u boravku na policama neki su ih rođaci posudili ali ih i nebi uvijek vratili. U tu se skupinu i ja ubrajam. U trajnu sam posudbu uzela knjigu Johane Spyri Heidi. Da, da i Heidi sam željela biti! Prije dvije godine sam knjigu poklonila mami za rođendan. Toliko je bila sretna da joj se vratila njena knjiga iz djetinjstva.

Na mojoj listi omiljenih dječjih knjiga nalaze se i Pinokio Carla Collodia. 

Kasnije sam voljela čitati pustolovne knjige kao što su Ništa bez Božene Mladena Bjažića i Zvonimira Furtingera, Strah u Ulici lipa Milivoja Matošeca, Koko u Parizu, Koko i duhovi, Uzbuna na Zelenom vrhu, Domaća zadaća Ivana Kušana ...

Grijeh bi bio a da se ne prisjetim djela Mate Lovraka, zar ne? Družbe Pere Kvržice, Vlaka u snijegu, Neprijatelj br. 1, Micek, Mucek i Dedek...

Godine prolaze. Danas moja kćer svojoj djeci čita kratke priče za laku noć. Nadam se da će i oni voljeti čitati kao što sam i ja voljela.

Dragi moji, raznježila sam se prisjećajući se romana iz dječje dobi. Veselili su me i poticali maštu.

Čaše za olovke po vlastitoj inspiraciji

Obično pišem o putovanjima, o gradovima koje volim, o moru ... Povremeno sam kreativna na drugačiji način. U uredu sam imala lijepu čašu za olovke. Dodala sam svoj štih time što sam o nju vezala crvenu traku. I onda sam poželjela nešto drugo. Zamotala sam notni papir o čašu, zaljepila ga širokim selotejpom ... i promjena je učinjena! I onda je krenulo. Osnova su limenke, ljepilo i škare. Sve ostalo je mašta. 

Traper čaša

Omotana špaga, nekoliko gumbića i oznaka sa traperica.

Bojice

Za malenog dječaka koji je skupljao plastične igračke obojala sam limenku, dobro provjerila da unutarnju rub nije oštar i zaljepila omiljene igračke.

Izbirljiva princeza koja najviše voli jesti tijesto i kojoj je omiljena boja roza dobila je za bojice ovu čašu.

Nadam se da su Vam se moje čaše za olovke svidjele i da sam Vas potaknula da ih sebi i svojim najdražima napravite.

Ne želim hodati po sredini Ilice! Nije Projekt Ilica: Q'ART

Predhodna tri svibnja na području Ilice, od Medulićeve do Primorske, održavao se Projekt Ilica: Q'ART.

Projektom se želi naglasiti odumiranje povijesnog centra te za vrijeme održavanja festivala oživjeti što više praznih lokala u Ilici ispunivši ih bogatim i raznovrsnim kulturno – umjetničkim programima.

Tako su, prošle 2019.godine, prostori bili ispunjeni izložbama, edukativnim radionicama i mogućnosti zamjene knjiga. Na otvorenom su se održavali koncerti, projekcije filmova, ulične modne revije i buvljak na iličkim tračnicama. I ne samo buvljak na tračnicama nego su i kafići svoje stolove postavili na tračnice. Ispred mesnice se pekao roštilj svima u slast. Na Britancu nema čega nije bilo. Uobičajeni sajam starina.

Toliko nasmijanih, vedrih lica! Druženja, susreta. Onak nekaj nesvakidašnje.

Istina je, nakon festivala se vraćamo na staro. Previše zatvorenih lokala na takvoj adresi!

A sada, nakon potresa, na tračnicama su kamioni, dizalice. Skuplja se srušeno, uklanjaju se napukli - pukli - opasni dimnjaci. Koliko krovišta će trebati obnovi! I ne samo krovišta. 

Neki dan se pješke vraćam s posla. Ilica je tiha, prašnjava. Da ne velim sablasna. Tako mi je sve neobično. Rjetki prolaznici koji šute i pokoji glas radnika. Kako dučani ne rade (osim prehrambenih) izlozi su mračni i prašnjavi. Ispred mene idu stranci. Komentiraju kako su zgrade nekada bile jako lijepe a sada ih je i potres oštetio. 

Radi sigurnosti hodamo po sredini Ilice. Toliko sam puta željela hodati po sredini da uhvatim neki dobar kadar. Sada mogu ali ...

Želim ti, Zagrebe moj, brzi oporavak! Vidimo se na nekom novom Projektu Ilica: Q'ART!

Condura Croatica

Kada sve ovo prođe, ova pandemija i kada krenemo živjeti ka i prije željela bi posjetiti neka mjesta. Nisu u pitanju daleka nedostižna putovanja. Jedno od njih je grad Nin.

Jednog davnijeg ljeta rana jutarnja šetnja po prelijepom Ninu završila je fotografiranjem broda u moru pokraj Donjeg gradskog mosta. Tada nisam ni bila svjesna da sam napravila dobru fotografiju. Tek kasnije. A nisam ni znala da je to replika Condura Croatice.

Priča o brodovima Condura Croatica, o dugoj pomorskoj tradiciji je uz priču o blagostanju temeljenom na soli povijesna priča o gradu Ninu.

Slučajnost je htjela da ponovno ugledaju svjetlo dana. Pronađeni su 1966. godine na ulazu u ninsku luku. 1974. godine su izvađeni i prevezeni u Zadar na desalinizaciju, konzervaciju i restauraciju. Sve po redu kako struka kaže!

Saznajem da su pripadali starohrvatskoj ratnoj mornarici. To je i razlog da su  nazvani Condura Croatica. Bili su to najmanji i najubojitiji ratni brodovi u svjetskoj povijesti. Njihova je dužina 7/8 metara, uski su i građeni klasičnim načinom s rebrima i oplatom spojenom drvenim i željeznim čavlima. Plovili su krajem 11. i početkom 12. stoljeća, a možda i ranije. Povijesni zapisi govore da je u vrijeme kralja Krešimira IV. Hrvatska imala čak 20 tisuća veslača na kondurama.

Danas je pronađena Condura Croatica pohranjena u posebnom paviljonu Muzeja ninskih starina.

Nin je grad u kojem se povijest isprepliće sa sadašnjosti na svakom koraku.

Prije dolaska u Nin, u polju Prahulje, nalazi se romantična krunidbena crkva sv. Nikole.

Na ulazu u grad dočekuje nas kip kneza Branimira. Pored kamenog mosta nalazi se Condura Croatica.

Šetnja kamenim ulicama dovodi nas do spomenika biskupa Grgura Ninskog koji prema vjerovanju ispunjava želje onima koji mu dotaknu palac.

Nemojte me krivo shvatiti. Ja uistinu volim onaj šušur, one glasove zadovoljnih ljudi koji guštaju u druženju. A ugodnih restorana u Ninu ima na svakom koraku. Ali, ja beskrajno volim rane šetnje. Zavirujem slobodno, otkrivam ljepote, uživam istinski! Tako je bilo i u ovaj puta.

Grad Nin bogat je sakralnim objektima. Tu se nalaze nekadašnja katedrala – crkva sv. Anselma, crkva sv. Ambroza, kapela Gospe od Zečeva i najmanja katedrala na svijetu – crkva sv. Križa. Oblikom podsjeća na grčki jednokraki križ. Njena posebnost je i u tome što prati sunce pa služi i kao svojevrsni sat i kalendar.

 

Tu su i ostaci rimskog mozaika iz 2. st. 

I meni posebno lijep spomen-park pjesnika Petra Zoranića Ninjanina koji je napisao pastirsko - alegorijski roman "Planine".

Nin ima i dva muzeja: Zlato i srebro Nina i već spomenuti Muzej ninskih starina. Van ninskih zidina nalazi se poznata Solana i Muzej soli koji posjetitelje vodi kroz dugu tradiciju proizvodnje soli.

I još nešto za kraj ovog obilaska Nina. Bolesnima pomaže, a za zdrave je atrakcija. U neposrednoj blizini znamenite Kraljičine plaže lokalitet je ljekovitog blata.

Znate kaj je Zagreb?

Nisam mogla ne podijeliti s Vama ove dobivene riječi o našem divnom Zagrebu. I obogatiti ih svojim fotografijama.

Znate kaj je Zagreb...?

Zagreb su zagrebačke šansone, HNK, Lisinski.

Zagreb je čaga u studentskom, gitarijade, novi val, Lap, Kulušić, Jabuka i Saloon. 

Zagreb je Pingvin posle izlaska, Ham-Ham u Varšavskoj i mini pizza u neboderu.
Zagreb nisu neonska svjetla, nego prigušeni sjaj petrolejske lampe u magli Gornjega grada.
Zagreb su Kamenita vrata, svijeće u kutu od čijeg iskapanog voska časne rade nove; za neke nove molitve, nove zavjete.

Zagreb su fini gosponi i dečki sa šlifom, puce sa manirima i drage gospođe sa cekerima i vrećicama s placa.

Zagreb je ljubim ruke milostiva, “kistdihand”,  serbus, bok stari, kak si kaj?!
Zagreb je 101-ca, “Zločesta djeca”, Prljavci na Trgu tog prohladnog listopada. 
Zagreb je Fulir, Mina, mali Perica i gospon Šafranek.

Zagreb su zelena šetališta i parkovi, skrivena dvorišća, ukrašena stubišta, štenge i gelenderi, štange za klofanje.

Zagreb su pečeni kesteni na nekom čošku, šaumrole kod Rukavinke i Vinceka ili šnenokle i kuglofi u toplini doma.

Zagreb je žemljička, kajzerica, lizika i frtalj kruha.

Zagreb je svaka kumica na placu sa rupčekom oko glave, kvrgavim, izrađenim prstima i umornim, naboranim licem.

Zagreb je “pošto Vam je...?”, pa “Jezuš kaj je skupo... kaj su svi ponoreli” i onda “evo, dam vam i grincajg polak!”

Zagreb su biciklijade, Samoborček, Šmidhen, proščenje kod kapele Sv. Ane, samoborske kremšnite i fašnik.  

Zagreb su biblioteke, muzeji, kazališta, stare škole i njegovi fakulteti. 

Zagreb su osnovnjaci ispred kojih se igra gumi-gumi, školica i pikulanje u pijesku parka.

Zagreb su male skrivene kapelice, zvona kvartovske crkve i katedrala, ponos našeg grada te vječno počivalište Stepinca, Zrinskog, Frankopana... 

Zagreb je hodočašće v Mariju Bistricu.

Zagreb je vura na Jelačić placu na kojoj je je tri frtalja 5 i top z Lotrščaka u podne.

Zagreb su Tin, Zagorka, Šenoa, Matoš...

Zagreb su Smogovci; Crni Jack, Kumpić, Dado, Nosonja, Dunja, Mazalo i svaki Vragec. 

Zagreb je uspinjača i plavi tramvaj koji lijeno cvili niz tračnice. 

Zagreb je Mirogoj i njegove arkade, cvijeće i sjaj svijeća na Si Svete.

Zagreb su šlitšuhanja na Šalati, žičara na Sljemenu, šetnja do Kraljičinog zdenca i sanjkanje na Cmroku.

Zagreb je Maksimir, njegov stadion i svi ti njegovi Bad Blue Boys fakini mekog srca koje kuca samo za njihov grad.