Dadika: U životu je važan poticaj – Povratak čitanju dječjih knjiga

Moja se kćer našla u ulozi pripovjedača događaja iz djetinjstva. Njena ju je kćer molila da joj priča kako je to bilo kada je ona bila mala. Ne sjećam se baš puno toga! – jadala mi se moja kćer i molila za pomoć. Dobila sam zadatak da joj pošaljem što više fotografija iz djetinjstva.

I tako je krenulo.

Otvarala sam albume, slikala fotografije, slala ih i prisjećala se. More uspomena! Bezbroj dogodovština! Fotografija s mog petog rođendana sjetila me na poklon roditelja. Bile su to četiri knjige Čudesni svjetovi Walta Disneya kupljene u NAMI na Kvaternikovom trgu. Tada je Odjel sa knjigama bio odmah desno od glavnog ulaza.

Ne znam kakav je danas u vrtićima običaj ali u moje vrijeme su tete čitale knjige pred spavanje. Iz tog se vremena sjećam Čudnovatih zgoda šegrta Hlapića.

Mama mi je čitala bajke Hansa Christiana Andersena Ružno pače, Kraljevna na zrnu graška, Djevojčica sa šibicama. Ova zadnja priča je izazvala tolike suze. Gorke!

Po šumi, širom, bez staze, puta, Ježurka Ježić svaki dan luta. Lovom se bavi, često ga vide, s trista kopalja na juriš ide. I vuk, i medo, pa čak i – ovca, poznaju ježa, slavnoga lovca. E, eee! Ježeva je to kućica. Bila mi je to prva lektira.

Da upitaš bilo koga
u mom kraju,
Zelengaju:
- Tko sve radi naopačke,
tko iz pračke gađa mačke,
tko preskače preko zida,
tko lastina gnijezda skida,
tko kokoši za rep vuče,
tko se s djecom stalno tuče,
spreman da u svađi plane
ko ugarak?

Odgovor će uvijek biti:
- Grga Čvarak.

U nižim razredima osnovne škole omiljeni mi je autor bio Erich Kastner. Autor je nezaboravnih romana koji su mi raspirivali dječju maštu. Čovječuljak i malena, Emil i detektivi, Tonček i Točkica... Slučaj je htio da moja kćer danas živi u blizini Puta Erich Kastnera!

Prisjećam se i romana Williama Saroyana Mama, volim te. Da, željela sam biti glavna junakinja.

Tavan moje baka i djeda imao je nekoliko čarobnih kutija u kojima su bile knjige. Uvijek sam se pitala kako netko tko voli čitati ima knjige na tavanu. Kasnije su mi objasnili da tako knjige „ne dobiju noge“. Dok su knjige stajale u boravku na policama neki su ih rođaci posudili ali ih i nebi uvijek vratili. U tu se skupinu i ja ubrajam. U trajnu sam posudbu uzela knjigu Johane Spyri Heidi. Da, da i Heidi sam željela biti! Prije dvije godine sam knjigu poklonila mami za rođendan. Toliko je bila sretna da joj se vratila njena knjiga iz djetinjstva.

Na mojoj listi omiljenih dječjih knjiga nalaze se i Pinokio Carla Collodia.

Kasnije sam voljela čitati pustolovne knjige kao što su Ništa bez Božene Mladena Bjažića i Zvonimira Furtingera, Strah u Ulici lipa Milivoja Matošeca, Koko u Parizu, Koko i duhovi, Uzbuna na Zelenom vrhu, Domaća zadaća Ivana Kušana ...