Obnovljene su Schlosserove stube!

Zagreb ima brojne stube. Najpoznatije su nam stube između Donjeg i Gornjeg grada. Jedne od brojnih stuba van tog područja su Schlosserove stube koje skraćuju put prema Šalati. Vode od Šoštarićeve ulice prema Šalati, prema fakultetu ali i prema sportskom centru.

Sagrađene su pred nešto više od sto godina. Početkom 1920-ih kao djelo arhitekta Huga Ehrlicha uz zgradu Slavenske banke koju je projektirao na uglu Šoštarićeve i Vlaške ulice. (Šoštarićeva ulica je dobila ime po posljednjem "vlaškouličkom sucu" Blažu Šoštariću) Godine su učinile svoje a potres 2020. je postojeće stanje pogoršao. Obnova je bila nužna. Pratila sam radove koji su obuhvaćali zamjenu podesta, stuba, klupa, pergola, popravak oštećenog opasnog zida …. Željelo se zadržati izvornu autentičnost i vjerujem da je to uspjelo.

Dobile su ime po liječniku i prirodoslovcu Josipu Kalasanciju Schlosseru. Schlosser je bio češkog porijekla. Na našim prostorima se posvetio unapređenju javnog zdravstva. Bavio se i planinarenjem.

Prošećite i Vi obnovljenim stubama!

Zvonko Špišić - šansonjer s Trešnjevke

Posjetila sam izložbu „Milioner s Trešnjevke”. Izložbu posvećenu jednom od najznačajnijih zagrebačkih autora, kantautora, skladatelja, pjesnika, šansonjera, kroničara gradskog života – Zvonku Špišiću.

Pisao je za sebe i za druge izvođače. Osvojio je brojne domaće i međunarodne nagrade. Zagreb je pretvarao u pjesme. Onaj svakodnevni život Zagreba. Pisao je o ulicama, tramvajima, kvartovima, ljetima, tržnicama, gostionicama, ljudima… Njegova glazbena ostavština broji i više od 320 skladbi!

Sjetimo se: Barbare, Trešnjevačke balade, Od Selske do vječnosti, Tango argentino, Trešnjevački plac , Zakaj volim Zagreb, Grič u suncu - Grič u seni, Stari dečki, Bicikl, Zagrebačko ljeto, Milioner i mnoge, mnoge druge. Obitelji Špišić je ustupila uspomene iz osobne ostavštine Zvonka Špišića.

Zvonka smo najviše pratili kao pjevača, skladatelja, tekstopisca a on je bio i likovni umjetnik.

Iz najave izložbe bi prenijela: „Kroz likovne radove, osobne predmete, fotografije, dokumente i uspomene, izložba otkriva čovjeka čije su pjesme, stihovi i umjetnost ostavili neizbrisiv trag u identitetu Zagreba i Trešnjevke. Njegove pjesme ostale su zapis jednog grada i jednog vremena, ali i osjećaja koji je mnogima i danas blizak.“

Nadam se da sam Vam uspjela prenijeti dio atmosfere s izložbe pa i Vas pozivam da ju posjetite u galeriji Modulor. Park stara Trešnjevka 1 do 10.7.2026. (radnim danom od 10h do 20h).

"Grintalo" u Šibenskom HNK

O Šibeniku sam već pisala nekoliko puta. Lutajući njegovim ulicama govorila sam o znanim Šibenčanima. Pisala sam o Šibeniku opisujući njegovu ljepotu, njegove znamenitosti. Danas želim reći nekoliko riječi o šibenskom kazalištu.

1864. godine osnovano je Društvo šibenskog kazališta s idejom o izgradnji gradskog kazališta. Osnovali su ga bogati građani Šibenika čijim sredstvima je i izgrađeno. Bez pomoći Vlade ili Općine. Autor projekta bio je Trogiranin Josip Slade Šilović. Kazalište je otvoreno 29. siječnja 1870. predstavom „Kip od mesa“ Teobalda Ciconija u izvedbi talijanske putujuće kazališne družine La drammatica compagnia Vittorio Alfieri. Dugogodišnja mi je bila želja otići u šibensko kazalište na predstavu. I evo me! Uspjela sam doći na predstavu / komediju „Grintalo“.

Komedija „Grintalo“ nastala je prema komediji Carla Goldonija “Sior Todero Brontolon”. “Grintalo” je dio trilogije koju još čine predstave “Škrtičina“ i “Laživac“. Ni 2009. ni 2015. nisam se uspjela naći u Šibeniku kada su te predstave bile na repertoaru HNK Šibenik. S puno znatiželje i emocija ušla sam u kazalište, pronašla svoje mjesto u loži … i predstava je počela.

Radnja komedije je smješta u Šibenik od prije 130 godina. Na kraj 19. stoljeća. Likovi dobivaju šibenska imena i karakter ljudi dalmatinskog podneblja. Joško Ševo u ulozi Miovila Kinkela “Grintala“ je uistinu tiranin koji kritizira, omalovažava, vrijeđa sve tko mu se nađe u blizini. Pogotovo žene. I dobro mu ide. Na čelu je svoje obitelji. Gazda u obitelji. Najbolje sve zna! U svojoj škrtosti ide do krajnje granice. Neka se ručak kuha na žeravici i dvije šiške! I unuku planira udati bez dote …. Kako to biva. Neki u obitelji su slabiji. Upravo je takav njegov sin Paško koji pazi da ne naljuti oca. Ali snaha nije takva. Markulina je odlučna, temperamentna. Bori se ona, mudra je i zajedno sa sluškinjom Perinom i plemkinjom Fortunatom nalazi načina kako bi uspjela u svojem naumu.

I tako su gazdu, grintala Miovila dovele na svršeni čin a kako je on reagirao vidite u predstavi.

Ako su vas ove moje riječi privukle komediji „Grintalo“ i ako ste u mogućnosti dođite se i vi zabaviti u HNK Šibenik 23.4.2026. ili 19.5.2026. jer je predstava "Grintalo" dokaz da se i u malim kazalištima mogu napraviti velike predstave. (slike s predstave preuzela sam s interneta jer je zabranjeno slikanje)

NAMA – 140 godina sa Zagrepčankama i Zagrepčanima

Zadnjih nekoliko dana siječnja ove 2026. godine neizbježna je tema u gradu Zagrebu zatvaranje / prenamjena kultne robne kuće NAMA u Ilici. Koliko je tu emocija, siječanja, osjećaja bliskosti s robnom kućom! Upravo tako emotivno sam doživjela i plakate koji su 26. siječnja 2026. osvanuli na izlozima NAME:

Na društvenim mrežama nižu se brojne oproštajne riječi „Užasno tužno! Svaki puta kada dođem u svoj rodni Zagreb, posjetim meni jakooooooo dragu staru damu koju baš volim. A dok su još svi moji stari bili živi, navek smo hodali u Namu. Kupovali i lonce i rajngle i anjcuge i klopu, nema kaj nismo. Lepi pozdrav draga damo i daj Bog da nam se nekad ponovno vrneš, a mi te pozabili nebumo nigdar.“ Ili „Pretužno, čitav život sam tu išla odmalena s mamom i tatom, tu su mi kupili moj prvi i jedini crveni poni bicikl, kao da je bilo jučer ....“ Isto žaljenje i ja doživljavam. Kako pratim naš Zagreb najviše nakon ukidanja feudalnog sustava 1848. kada započinje njegov razvoj kao jedinstvene teritorijalne cjeline tako mi je NAMA u Ilici veza s tim prošlim vremenima. U Redu gradjenja za zemaljski glavni grad Zagreb donesene su temeljne odrednice prostornog planiranja (urbanizacije) Donjeg grada koje su službeno potvrđene prvom Regulatornom osnovom - prvim urbanističkim planom Zagreba iz 1865. godine.

I od tada počinje priča i o arhitektima, trgovcima, zanatlijama …. koji iz Monarhije dolaze u Zagreb i doprinose njegovom razvitku. Tada je izgrađena zgrada robne kuće na Ilici. U početku je ondje otvoren luksuzni hotel "K caru austrijskom" u kojem odsjedaju i bečki trgovci Carl Kastner i Herman Öhler. Trgovački duh vidio je priliku da baš na tom mjestu otvore trgovinu. Nisu to uspjeli od prve. Ali su bili tu. Najprije u Ilici 50 pa u Mesničkoj ulici pa u Ilici 16 i na kraju u Ilici 4. Zagrepčanima donose robu kakva se ovdje nije ni proizvodila ni mogla kupiti. Uspjeh nije izostao. Potreba za širenjem sama se od sebe nameće. Od grada traže dozvolu za adaptaciju zgrade a kupuju i susjedni hotel pa robna kuća poprima današnji oblik. Tijekom prvog i drugog svjetskog rata mijenjaju robu koji prodaju. Okreću se onom najpotrebnijem za građanstvo. No, vlast Nezavisne Države Hrvatske 1942. razvlašćuje Herman Öhler (jer je bio protivnik njemačkog fašizma) pa njegov dio kupuje Josip Grgić. 1945. osnovan je Narodni magazin / NAMA. NAMA postaje lider moderne trgovine. Uvodi novitete za kupce. 1952. su to potrošački krediti, a 1967. prva u bivšoj Jugoslaviji organizira katalošku prodaju. Posao se širi. Grade se nove robne kuće po gradskim kvartovima u kojima kupci na jednom mjestu mogu kupiti gotovo sve za svoj dom. U svom kvartu što je jako važno. NAMA je pratila novitete na tržištu koji su bili prava čuda. Kakvu je pozornost izazvala mogućnost gledanja TV pred Namom! Kada TV gotovo nitko nije mogao kupiti. Danas moja djeca ne mogu dobro razumjeti tu povezanost s Namom. Oni su navikli da odlaze u trgovačke centre koji nisu u njihovom kvartu ili kupuju preko interneta. Zapravo je to normalno. Imamo emocije vremena u kojem odrastamo / živimo. Češće se sjetim dojma koji je na mene Nama ostavljala u mojoj dječjoj dobi. Neka posebna čarolija.

No, vremena donose promjene. Možda na njih nismo bili spremni. Poslije Domovinskog rata NAMA je bankrotirala. Stečajni je postupak trajao 25 godina da bi završio nedavnom prodajom. Kao i brojni (uistinu brojni) sugrađani i ja sam otišla kupiti u Namu nešto za uspomenu. Usput sam napravila i nekoliko fotografija za uspomenu.

Završiti ću sa sjećanjima gospođe Maje od prije nekoliko godina: „Jučer sam pred kišom “pobjegla” u NAMU. Malo je kupaca, prodavačice u grupicama pričaju neke svoje priče. Hodam i razgledavam. Usput, navire sjećanje... Godina 60 i neka! Roditelji me pripremaju za polazak u školu. Treba puno toga kupiti i za mene i za stariju sestru. Pravilo je da njenu robicu ja nasljeđujem, a njoj se kupije novo. Ali sada, odluče kupiti i meni novi zimski kaput. Ipak, mala kreće u PRVI razred! Idemo u NAMU: tamo kao prodavač radi moj krsni kum. Dočekuje nas na ulazu. Stidljivo ga gledam; PRVI puta ga vidim u plavoj kuti, a i PRVI puta ulazim u veliku robnu kuću! Toliko sam uzbuđena da se oko mene sve vrti. PRVI puta se vozim pokretnim stepenicama. Osjećam se kao da se nalazim na nekoj drugoj planeti. Sjećanje se fokusira na kupnju mog PRVOG novog kaputa. Kaputa drap boje, s kapuljačom i kožnim kopčanjem ( neko križ kraž kopčanje). Tako mi je lijep i od sreće što su mi ga kupili, ništa više nije važno; sve je u nekom žamoru i izmaglici! Davno je to bilo, ali neki događaji i stvari nikada se ne zaboravljaju.“

Vremena se mijenjaju a uspomene ostaju. P.S. S portala prenosim kako je to bilo 13. veljače 2026. u NAMI u Ilici: "Danas sam bila u Nami. Zadnji radni dan, petak 13. Dosta ljudi, uglavnom starijih "motalo" se po robnoj kući dok su iz zvučnika dopirali zvuci zagrebačkih šlagera. Svi su nešto kupovali i na trenutak mi se učinilo da kupuju neke komadiće prošlosti, sjećanja, a ne stvari koje im nužno trebaju." Zaposlenici su se uz sve okupljene točno u 20 sati oprostili se od NAME. Dragi naši kupci i prijatelji, nakon mnogo godina zatvorili smo vrata naše poslovnice u Ilici. Nije bilo lako posljednji put ugasiti svjetla na mjestu koje je za nas bilo puno više od trgovine. Bilo je to mjesto susreta, razgovora, povjerenja i zajedničkih uspomena. Od srca hvala svim našim kupcima na godinama vjernosti, podrške i ukazanog povjerenja. Hvala vam što ste bili dio naše priče. Posebno zahvaljujemo svim našim zaposlenicima, sadašnjim i bivšim, koji su svojim trudom, predanošću i osmijehom gradili Namu kroz sve ove godine. Zatvoriti vrata u Ilici bilo je emotivno i teško, ali ponosni smo na sve što smo tamo zajedno stvorili. Novo poglavlje već je započelo. S veseljem vas pozivamo da nas posjetite u našoj poslovnici na Kvaternikovom trgu, gdje nastavljamo stvarati nove uspomene, zajedno s vama. Vidimo se na Kvatriću! Vaša Nama Zadnji račun izdan je Zagrepčaninu koji je kupio lampaš. Taj simbolični trenutak, uz pljesak prisutnih i pokoju suzu, označio je točku na i završetak rada robne kuće.

Vrste brojeva - možda za neke od njih niste znali

Brojevima izražavamo količinu. E …. da nema brojeva ne bi bilo ni matematike (nekima velike muke i instrukcija). Brojeve dijelimo na glavne i redne. Mogu biti : prirodni, cijeli, racionalni, iracionalni, realni, kompleksni, rimski, arapski, popisni, uputni, kućni. Zaustaviti ću se na popisnim, uputnim i kućnim brojevima. Kućni brojevi su sastavni dio današnje adrese. Prihvaćamo ih zdravo za gotovo. Način i postupak obilježavanja zgrada (kućnim) brojevima propisan je Zakonom o naseljima i Pravilnikom o načinu označavanja imena naselja, ulica i trgova te obilježavanju zgrada brojevima.

No, nije uvijek bilo tako. Do 1878.g. kuće su bile označavane tzv. popisnim brojevima koji su se dobivali na osnovu zapisa u Katastru odnosno poreznim knjigama. Popisni brojevi nisu sadržavali informaciju u kojoj se ulici kuća nalazi. Po njima se znalo koliko kuća je u kojem dijelu grada. Numeracije su započinjale na odabranom mjestu dijela grada. Jer, važno je napomenuti, svaki dio grada imao je svoje popisne brojeve. (U Zagrebu - Gornji grad, Donji grad (sa Horvatima i Predgradom Sava), Kaptol, Nova Ves i Vlaška ulica). Svaka novosagrađena kuća dobila bi slijedeći broj bez obzira gdje se nalazila u odnosu na prethodno numeriranu kuću. Da stvar bude još zapetljanija svakih nekoliko godina radili su se novi popisi kada bi se numeracija radila ponovno. Nekim kućama bi ostao dodijeljeni broj, a neke bi dobile novi broj. Numeracija su u Zagrebu provedene 1797., 1809. do 1825., 1825. do 1840, 1840. do 1844., 1844. do 1851. i 1851. do 1878. Tu tematiku je obradila gospođa Lelja Dobronić u “Starim numeracijama kuća u Zagrebu”. Danas u Zagrebu imamo tri kuće numerirane popisnim brojevima: broj 912 u Teslinoj 5 te 431 i 432 na palači Ožegović na Zrinjevcu.

1878. provedena je numeracija kuća u obliku kakvom je i danas. Svaka ulica, trg, cesta, put, šetalište dobili su svoje ime a zgrade su označene parnim i neparnim brojevima. Tadašnja sela Trnje, Horvati, Fraterščica i Ljubljanica zadržala su i dalje popisne brojeve. Tada je grad Zagreb izdao publikaciju „Nova numeracija slobodnog i kraljevskog glavnog grada Zagreba“ u kojoj su propisane smjernice za označavanje ulica, cesta ... „uputni brojevi po ulicah i cestah kao i imena uličnih i cestnih ploča označene su crnom, a na trgovih pako crvenom bojom“. „Za lakšu uputu ubilježeno je na svakoj pločici izim brojke i ime ulice, ceste, trga ili sela.“ I u drugim mjestima i gradovima lijepe naše je bilo tako. Donosim pronađene očuvane stare numeracije.

otok Murter

otok Korčula

Vodnjan

Šibenik (s lijeva 208, No 443, a s desna nova numeracija br. 13 ispod koje je No 78.)

No, u Zagrebu i Bjelovaru naišla sam na popisne brojeve Zemljišnoknjižnog odjela.

Dugo sam tragala za informacijama o povijest tih brojeva; od kada do kada su postavljani i zašto su postavljani na pročelja ili u veže kuća. Pisala sam na brojne adrese. I nisam dobila odgovor. I onda, kako to biva, odgovor sam dobila od meni bliske osobe. (Zašto ga nikad prije nisam pitala? Ne znam.) Naime, vlasnici kuća dobili bi popisni broj pri upisu kuće u zemljišne knjige (gruntovnice). Pritom bi pločice s brojevima bile postavljane najčešće u veži, lijevo ili na pročelja kuća. Postavljane su zato da bi službenici znali koje su kuće upisane. Takvo označavanje trajalo je do kraja II. svjetskog rata nakon kojeg se prestala voditi evidencija jer su novosagrađene kuće u društvenom vlasništvu. I većina Vas koji stanujete u Zagrebu u starim kućama Donjeg grada imate popisne brojeve na vlasničkim listovima a ako pogledate na ulazu, u veži, lijevo gore možda ćete ugledati i pločicu s popisnim brojem Zemljišnoknjižnog odjela. Nemojte ju skidati. Zadržite ju. Dio je jednog vremena. Nadam se da sam Vas zainteresirala za ove vrste brojeva.

Iz povijesti trgovina - čelični kapci, patent kućice, roloi

Današnji dućani, osim pokojeg izuzetka, nemaju rolo vrata. Prije je bilo drugačije. Nakon završetka radnog dana spuštala bi se rolo vrata i zaključavala na patent kućicama. U šetnjama gradovima lijepe naše volim popratiti te ostatke prošlosti.

Specijalnu tvornicu čeličnih kapaka imao je Mirko Benić. Bila je to prva i najmodernija tvornica u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. Proizvodila je drvene rolete, prozirne kockaste rolete, platnene rolete, sunčane zastore, škaraste rešetke … Tvornica je bila u Fijanovoj ulici 19 u Zagrebu, poslovnica na Opatovini 11 u Zagrebu, a što je bilo u Padovčevoj ulici nisam uspjela saznati. Patent kućice Mirka Benića pronašla sam u Zagrebu, Samoboru, Daruvaru, Blatu na Korčuli, Jelsi na Hvaru, Imotskom, Omišlju na otoku Krku …

Naišla sam i na patent kućice Fenestra iz Gorjanske 7 i Ilice 199 (Zagreb), S. Fieder iz Preradovićeve 17 (Zagreb), Drage Boranića iz sv. Duha 70 (Zagreb), Braću Vidaković, Radnika a u Šibeniku i na Visu Carl Greinitz Neffen.

Žao mi je što o ovim proizvođačima nisam uspjela naći podatke. Samo činjenicu da su proizvodili čelične kapke. Nadam se da sam vas uz ovih nekoliko riječi i fotografija uspjela zainteresirati da i vi obratite pažnju na ove ostatke prošlosti.

Medicinski instrumenti Jakoba Hlavke

Slučajno, kako to u životu ide, došla sam u posjed ove pločice:

Znatiželja mi nije dala mira pa sam o Prvoj hrvatskoj tvornica kirurških instrumenata istražila slijedeće:

Jakob Hlavka (Rođen je 1869. u blizini Praga. Školovao se u Grazu, Beču, Stuttgartu, Bonnu i Parizu a nastanio u Zagrebu.) 1896. otvorio je obrtničku radionicu za izradu i popravak kirurških instrumenata u Ilici 29. Na savršenoj lokaciji! Tada se, na današnjem Trgu bana Jelačića, nalazila Bolnica milosrdne braće a u bližoj okolici i nekoliko stomatoloških ordinacija te Bolnica Sestara milosrdnica. Znao je prepoznati potrebe tržišta za opremom potrebnom za bolnice, liječničke i stomatološke ordinacije pa je radionicu pretvorio u tvornicu. “Prva hrvatska tvornica chiruržkih instrumenata, bandagah, orthopädskih sprava, umjetnih protheza, zavojne robe i.t.d.” nalazila se u Ilici 31. Bila je prva ovakva tvornica u ovomu dijelu Europe. Proizvodio je stolove za operacije, stolove za preglede, ormare za lijekove i instrumente, bolesničke krevete, noćne ormariće, stolice, stoliće za opremanje ambulanti / ordinacija ….). Prodavao je i epruvete, katetere, sonde, šprice… Ni tu mu nije bio kraj. Postao je dobavljač složenijih medicinskih uređaja iz inozemstva (mikroskopa, stetoskopa, mjerača krvnog tlaka, termostata, aparata za termo akustiku, faradizaciju i galvanizaciju, rendgenskih aparata …). Zastupao je Siemens, Kifa, Philips, Zeiss … U Ilici 29 bile su smještene prodavaonica i skladište. Proizvodnja se povećavala. Postojeća tvornica bila je nedostatna. Novoizgrađena tvornica počela je s proizvodnjom 1921.g. Hlavka je sagradio dvije velike četverokatnice. Jednu za tvorničke pogone a drugu za upravu i stanove. Ova se tvornica nalazila u današnjoj Tomićevoj 5. I prodavaonicu je preselio u današnju Ilicu 24. Za svoj rad nagrađivan je u Parizu 1898. i u Torinu 1911. Nakon 40 godina vođenje tvornice prepustio je sinu Dragutinu Hlavki,doktoru medicine. Na žalost, poslije 1945.g. tvornica je konfiscirana te se 1948. Dragutin Hlavka zapošljava u Klinici za traumatologiju gdje, nakon obavljene specijalizacije, postaje specijalist fizikalne medicine i rehabilitacije a od 1959. i šef Odjela za fizikalnu medicinu. U mirovinu odlazi 1969. Sa sačuvanim strojevima i s Hlavkinim majstorima proizvodnju medicinskih uređaja i instrumenata nastavila je novoosnovana tvornica “Instrumentaria”. Tvornica „Banija“ preuzela je izradu proteza i ortopedskih pomagala. Jakob Hlavka umro je u Zagrebu 13. 10. 1955.

No, ovoj priči o Jakobu Hlavki dodala bi i jednu današnju crticu. Sudbina je donijela mogućnost da gore prikazanu pločicu predamo Jakobovoj obitelji.