U životu je važan poticaj – Povratak čitanju dječjih knjiga

Moja se kćer našla u ulozi pripovjedača događaja iz djetinjstva. Njena ju je kćer molila da joj priča kako je to bilo kada je ona bila mala. Ne sjećam se baš puno toga! – jadala mi se moja kćer i molila za pomoć. Dobila sam zadatak da joj pošaljem što više fotografija iz djetinjstva.

I tako je krenulo.

Otvarala sam albume, slikala fotografije, slala ih i prisjećala se. More uspomena! Bezbroj dogodovština! Fotografija s mog petog rođendana sjetila me na poklon roditelja. Bile su to četiri knjige Čudesni svjetovi Walta Disneya kupljene u NAMI na Kvaternikovom trgu. Tada je Odjel sa knjigama bio odmah desno od glavnog ulaza.

Ne znam kakav je danas u vrtićima običaj ali u moje vrijeme su tete čitale knjige pred spavanje. Iz tog se vremena sjećam Čudnovatih zgoda šegrta Hlapića.

Mama mi je čitala bajke Hansa Christiana Andersena Ružno pače, Kraljevna na zrnu graška, Djevojčica sa šibicama. Ova zadnja priča je izazvala tolike suze. Gorke!

Po šumi, širom, bez staze, puta, Ježurka Ježić svaki dan luta. Lovom se bavi, često ga vide, s trista kopalja na juriš ide. I vuk, i medo, pa čak i – ovca, poznaju ježa, slavnoga lovca. E, eee! Ježeva je to kućica. Bila mi je to prva lektira.

Da upitaš bilo koga
u mom kraju,
Zelengaju:
- Tko sve radi naopačke,
tko iz pračke gađa mačke,
tko preskače preko zida,
tko lastina gnijezda skida,
tko kokoši za rep vuče,
tko se s djecom stalno tuče,
spreman da u svađi plane
ko ugarak?

Odgovor će uvijek biti:
- Grga Čvarak.

U nižim razredima osnovne škole omiljeni mi je autor bio Erich Kastner. Autor je nezaboravnih romana koji su mi raspirivali dječju maštu. Čovječuljak i malena, Emil i detektivi, Tonček i Točkica... Slučaj je htio da moja kćer danas živi u blizini Puta Erich Kastnera!

Prisjećam se i romana Williama Saroyana Mama, volim te. Da, željela sam biti glavna junakinja.

Tavan moje baka i djeda imao je nekoliko čarobnih kutija u kojima su bile knjige. Uvijek sam se pitala kako netko tko voli čitati ima knjige na tavanu. Kasnije su mi objasnili da tako knjige „ne dobiju noge“. Dok su knjige stajale u boravku na policama neki su ih rođaci posudili ali ih i nebi uvijek vratili. U tu se skupinu i ja ubrajam. U trajnu sam posudbu uzela knjigu Johane Spyri Heidi. Da, da i Heidi sam željela biti! Prije dvije godine sam knjigu poklonila mami za rođendan. Toliko je bila sretna da joj se vratila njena knjiga iz djetinjstva.

Na mojoj listi omiljenih dječjih knjiga nalaze se i Pinokio Carla Collodia. 

Kasnije sam voljela čitati pustolovne knjige kao što su Ništa bez Božene Mladena Bjažića i Zvonimira Furtingera, Strah u Ulici lipa Milivoja Matošeca, Koko u Parizu, Koko i duhovi, Uzbuna na Zelenom vrhu, Domaća zadaća Ivana Kušana ...

Grijeh bi bio a da se ne prisjetim djela Mate Lovraka, zar ne? Družbe Pere Kvržice, Vlaka u snijegu, Neprijatelj br. 1, Micek, Mucek i Dedek...

Godine prolaze. Danas moja kćer svojoj djeci čita kratke priče za laku noć. Nadam se da će i oni voljeti čitati kao što sam i ja voljela.

Dragi moji, raznježila sam se prisjećajući se romana iz dječje dobi. Veselili su me i poticali maštu.

Čaše za olovke po vlastitoj inspiraciji

Obično pišem o putovanjima, o gradovima koje volim, o moru ... Povremeno sam kreativna na drugačiji način. U uredu sam imala lijepu čašu za olovke. Dodala sam svoj štih time što sam o nju vezala crvenu traku. I onda sam poželjela nešto drugo. Zamotala sam notni papir o čašu, zaljepila ga širokim selotejpom ... i promjena je učinjena! I onda je krenulo. Osnova su limenke, ljepilo i škare. Sve ostalo je mašta. 

Traper čaša

Omotana špaga, nekoliko gumbića i oznaka sa traperica.

Bojice

Za malenog dječaka koji je skupljao plastične igračke obojala sam limenku, dobro provjerila da unutarnju rub nije oštar i zaljepila omiljene igračke.

Izbirljiva princeza koja najviše voli jesti tijesto i kojoj je omiljena boja roza dobila je za bojice ovu čašu.

Nadam se da su Vam se moje čaše za olovke svidjele i da sam Vas potaknula da ih sebi i svojim najdražima napravite.

Ne želim hodati po sredini Ilice! Nije Projekt Ilica: Q'ART

Predhodna tri svibnja na području Ilice, od Medulićeve do Primorske, održavao se Projekt Ilica: Q'ART.

Projektom se želi naglasiti odumiranje povijesnog centra te za vrijeme održavanja festivala oživjeti što više praznih lokala u Ilici ispunivši ih bogatim i raznovrsnim kulturno – umjetničkim programima.

Tako su, prošle 2019.godine, prostori bili ispunjeni izložbama, edukativnim radionicama i mogućnosti zamjene knjiga. Na otvorenom su se održavali koncerti, projekcije filmova, ulične modne revije i buvljak na iličkim tračnicama. I ne samo buvljak na tračnicama nego su i kafići svoje stolove postavili na tračnice. Ispred mesnice se pekao roštilj svima u slast. Na Britancu nema čega nije bilo. Uobičajeni sajam starina.

Toliko nasmijanih, vedrih lica! Druženja, susreta. Onak nekaj nesvakidašnje.

Istina je, nakon festivala se vraćamo na staro. Previše zatvorenih lokala na takvoj adresi!

A sada, nakon potresa, na tračnicama su kamioni, dizalice. Skuplja se srušeno, uklanjaju se napukli - pukli - opasni dimnjaci. Koliko krovišta će trebati obnovi! I ne samo krovišta. 

Neki dan se pješke vraćam s posla. Ilica je tiha, prašnjava. Da ne velim sablasna. Tako mi je sve neobično. Rjetki prolaznici koji šute i pokoji glas radnika. Kako dučani ne rade (osim prehrambenih) izlozi su mračni i prašnjavi. Ispred mene idu stranci. Komentiraju kako su zgrade nekada bile jako lijepe a sada ih je i potres oštetio. 

Radi sigurnosti hodamo po sredini Ilice. Toliko sam puta željela hodati po sredini da uhvatim neki dobar kadar. Sada mogu ali ...

Želim ti, Zagrebe moj, brzi oporavak! Vidimo se na nekom novom Projektu Ilica: Q'ART!

Condura Croatica

Kada sve ovo prođe, ova pandemija i kada krenemo živjeti ka i prije željela bi posjetiti neka mjesta. Nisu u pitanju daleka nedostižna putovanja. Jedno od njih je grad Nin.

Jednog davnijeg ljeta rana jutarnja šetnja po prelijepom Ninu završila je fotografiranjem broda u moru pokraj Donjeg gradskog mosta. Tada nisam ni bila svjesna da sam napravila dobru fotografiju. Tek kasnije. A nisam ni znala da je to replika Condura Croatice.

Priča o brodovima Condura Croatica, o dugoj pomorskoj tradiciji je uz priču o blagostanju temeljenom na soli povijesna priča o gradu Ninu.

Slučajnost je htjela da ponovno ugledaju svjetlo dana. Pronađeni su 1966. godine na ulazu u ninsku luku. 1974. godine su izvađeni i prevezeni u Zadar na desalinizaciju, konzervaciju i restauraciju. Sve po redu kako struka kaže!

Saznajem da su pripadali starohrvatskoj ratnoj mornarici. To je i razlog da su  nazvani Condura Croatica. Bili su to najmanji i najubojitiji ratni brodovi u svjetskoj povijesti. Njihova je dužina 7/8 metara, uski su i građeni klasičnim načinom s rebrima i oplatom spojenom drvenim i željeznim čavlima. Plovili su krajem 11. i početkom 12. stoljeća, a možda i ranije. Povijesni zapisi govore da je u vrijeme kralja Krešimira IV. Hrvatska imala čak 20 tisuća veslača na kondurama.

Danas je pronađena Condura Croatica pohranjena u posebnom paviljonu Muzeja ninskih starina.

Nin je grad u kojem se povijest isprepliće sa sadašnjosti na svakom koraku.

Prije dolaska u Nin, u polju Prahulje, nalazi se romantična krunidbena crkva sv. Nikole.

Na ulazu u grad dočekuje nas kip kneza Branimira. Pored kamenog mosta nalazi se Condura Croatica.

Šetnja kamenim ulicama dovodi nas do spomenika biskupa Grgura Ninskog koji prema vjerovanju ispunjava želje onima koji mu dotaknu palac.

Nemojte me krivo shvatiti. Ja uistinu volim onaj šušur, one glasove zadovoljnih ljudi koji guštaju u druženju. A ugodnih restorana u Ninu ima na svakom koraku. Ali, ja beskrajno volim rane šetnje. Zavirujem slobodno, otkrivam ljepote, uživam istinski! Tako je bilo i u ovaj puta.

Grad Nin bogat je sakralnim objektima. Tu se nalaze nekadašnja katedrala – crkva sv. Anselma, crkva sv. Ambroza, kapela Gospe od Zečeva i najmanja katedrala na svijetu – crkva sv. Križa. Oblikom podsjeća na grčki jednokraki križ. Njena posebnost je i u tome što prati sunce pa služi i kao svojevrsni sat i kalendar.

 

Tu su i ostaci rimskog mozaika iz 2. st. 

I meni posebno lijep spomen-park pjesnika Petra Zoranića Ninjanina koji je napisao pastirsko - alegorijski roman "Planine".

Nin ima i dva muzeja: Zlato i srebro Nina i već spomenuti Muzej ninskih starina. Van ninskih zidina nalazi se poznata Solana i Muzej soli koji posjetitelje vodi kroz dugu tradiciju proizvodnje soli.

I još nešto za kraj ovog obilaska Nina. Bolesnima pomaže, a za zdrave je atrakcija. U neposrednoj blizini znamenite Kraljičine plaže lokalitet je ljekovitog blata.