Neću ništa novo reći da se danas poruke šalju i primaju
brzinom svjetlosti ma gdje bili na ovoj našoj planeti. No, jesmo li si bliži?
Što poruke i mailovi o nama govore?
Za poruke ne koristim skraćenice ni slikovne ikone.
Svakom mailu posvećujem veliku pažnju da bude pravopisno i oblikom što bolje
napisan. Da čitatelj razumije napisano. Svaki primljeni mail u kojem
pošiljatelj ne pazi na formu, sadržaj i pravopis jako me razočara. Da ne kažem
vrijeđa.
Na pisanje ovih redaka ponukao me očev žig za pisma.
Ponekad se zapitam koliko se danas pišu pisma i da li je to postao arhaičan
oblik komunikacije.
Dobro se sjećam da je majci često pisao pisma koja bi na
kraju zapečatio crvenim voskom i navedenim žigom. Tada su kuverte bile plave.
Papir bijeli.
Lijepim je rukopisom napisao njeno ime i prezime i adresu
stanovanja a na poleđini kuverte svoje ime i prezime i adresu.
Na početku pisma uvijek je desno gore stavio mjesto i
datum pisanja. Pismo je započinjao sa „Draga majko“. Uslijedilo bi pitanje kako
je i što ima novoga. U ostatku pisma je pisao o događajima iz naših života. Na
kraju je lijepo pozdravio nju i cijelu obitelj. Vjerujem da je s nestrpljenjem
očekivao njen odgovor. Jednostavno, prisno. Tada jedini oblik komunikacije. Osim
posjeta, dakako!
Da, nije sačuvano niti jedno pismo. Koliko bi mi danas značilo da mogu pročitati koji napisani redak!
Kroz povijest, pisma su nosila najintimnije priče,
skrivala tajne, prepričavala svakodnevne dogodovštine i spajala razdvojene
obitelji i ljubavnike. Pisma su se čuvala pa su ona danas, ako je pisac pisama
bila neka povijesna ličnost, vrijedan povijesni izvor.
Svako putovanje bilo je
obilježeno potragom za razglednicama. Osobno i danas gajim taj običaj. Slike
mjesta, sunčanih plaža ili znamenitosti mjesta s kojeg šaljem razglednicu uz
napisanu pokoju riječ i topli pozdrav. I tih nekoliko riječi primatelju je dovoljno
da osjeti dio mojih avantura. Rado ih primam, mada gotovo više i ne, i većinu
ih sačuvam. Za neka buduća vremena kada ću se sa sjetom sjećati prošlosti.
Pisma i razglednice koje smo tih godina primali meni su
bile izvor za skupljanje poštanskih maraka. Imala sam krug prijatelja s
kojima sam razmjenjivala marke veseleći se onima koje su bile iz stranog
svijeta. I danas skupljam marke. Prije nekog vremena poklonila sam rođaku
album i nešto maraka za početak
skupljanja. Nadam se da je nastavio skupljati. Moja djeca nisu. Možda se vrate tom hobiju.
Za kraj jedino što Vas mogu pozvati:
Iznenadite dragu osobu pismom ili razglednicom jer
povratak starim navikama ponekad nosi pozitivne stvari!
