KAKO JE IZUMLJEN ŠAH

Jednom davno pričala mi je mama priču o matematičaru koji je izumio igru ŠAH. Tu istu priču pronalazim u knjizi koju upravo čitam - knjizi "Zlatni sin" a ona ide ovako: Nekada davno (u 6.st. u Indiji) živio je kralj koji je obožavao igre, ali bi mu ubrzo dosadile. Stoga je rekao siromašnom matematičaru da izmisli novu igru. Matematičar je smislio igru koju dvije vojske igraju na ploči od 64 polja. Na čelu vojske su kraljevi a cilj je zarobiti protivničkog kralja. Kralja je igra oduševila te je izumitelju rekao neka odabere nagradu. Matematičar je zatražio jedno zrno riže za prvo polje, dva za drugo, četiri za treće i tako dalje udvostručujući broj zrna riže na svakom polju šahovske ploče. Kralj je mislio kako je dobro prošao. No, nagrada izumitelju je bila tako velika da je kralj morao svoju krunu predati siromašnom matematičaru - koji je postao novi kralj. Tako mi je drago što me knjiga podsjetila na davno pričanje moje majke.

Buran život Doris A.

Ovaj puta predlažem pročitati jednu lijepu knjigu.Bilo bi mi drago da vas toliko uvede u život Doris Alm kao što je mene.Uistinu me odvojila od burne svakodnevnice. Doris Alm, 96 godišnja žena iz Stockholma, svjesna da joj se bliži kraj pa koristi preostalo vrijeme da bi nećakinji Jenny ispričala svoj život. Doris je od oca na deseti rođendan dobila crveni adresar u kojeg je mogla upisivati imena ljudi koji su joj nešto značili u životu kao i ponešto o njima. Na žalost, gotovo su svi mrtvi. Imala je uistinu buran život između Švedske, Francuske i Amerike. Kada joj je otac umro, a bilo je to kada je imala 12ak godina, majka joj je rekla da ju ne može uzdržavati te joj je našla u Stockholmu posao služavke. Sudbina je htjela da bude lijepa i da sasvim slučajno postane manekenka u Parizu. Nakon toga je slijedio duži boravak u Americi ... pa onda opet Europa, Švedska. Da, Doris je imala ljubav svog života. Čovjeka s kojim je u životu provela samo četiri mjeseca. Život ih je razdvojio. Cijeli život su si pisali pisma koja onaj drugi nije primio. I tek su se na samrti nakon sedamdeset godina razdvojenosti a uz pomoć nećakinje i Skypa vidjeli. Priča se temelji na istinskoj ličnosti, teti autorice, koja se zvala – Doris. P.S. Imam običaj zapisati adrese ako se u knjizi spominju. U ovoj knjizi su to neke adrese gdje je Doris živjela. Bastugatan 5 i 25, Stockholm. Pronašla sam ih. Lijep kvart. Predlažem pogledati.

Amor d’ Cani

Prošećete li našim najstarijim samorodnim hrvatskim gradom na Jadranu, gradom koji je dao toliko nam dragih ljudi i koji je bogat znamenitostima, Šibenikom i ako pažljivo gledate vidjet ćete pojilice koje su dostupne jedne mačkama a druge psima. Nisam sigurna da mačke i psi točno znaju koje su za koje predviđene. To, naravno, nije ni važno. Važno je da u pojilicama uvijek ima vode. Dali su ih napraviti u davnim vremenima prije više od 400 godina u prizemlju palače Marenci, na zapadnom uglu Kalelarge i Trga Medulić. Taj dio Šibenika bio je trgovački centar. Kako su trgovci dolazili u grad sa psima valjalo im je dati vode. I od tada su u stalnoj upotrebi. I baš na njoj je urezan natpis „Amor d’ Cani“ - „Ljubav prema psima“.